Popodnevna prispodoba u tri koraka

Dobar dan! Smijem li Vam odgristi prst, upitala je.

Molim Vas, ne sad, ne ometajte medok pišem, uzvratio je.

Gledala ga je žućkastim očima i treptala.

Molim Vas, ne gledajte me tako svojim žućkastim očima, a pogotov ne trepćite. Kad tako trepćete, ometate me dok pišem, dodao je.
Želite li šalicu čaja, odmah ću Vam je pripraviti. Spustila je kapke i zašutjela, kao da se srami.
Molim Vas, nemojte tako nehajno spuštati kapke kao da Vas neki sram obuzima jer to me ometa dok pišem, i da pripravite čaj, mislim da bio mi zveckanje čajnika godilo.

Prišla je ovamo, pozdravila i drsko me upitala smije li mi odgristi prst. Njene ljubičaste usnice su se razmicale nečujno i sporo, otkrivale vrškove sjajnih ulaštenih zubiju. Svjetlo prostorije caklilo se u njima. Oštro i nimalo toplo, poput popodnevnog svjetla.

A bilo je popodne. Ta, svjetlo je snivalo, a prostorija hrkala i cvrkutala.

Onda je trepnula. Razjurila je bezvučje i pogledala me žućkastim očima, nevelikim čiji su kutevi zamalo dodirivali nos. Trepavice zasađene, crne, odrezane, kratke, kao kistić. Trepavice su treptale. Gotovo treperile dok su me žućkasti krugovi pozorno motrili. Bila je nepodnošljiva. U popodnevnom svjetlu, prekinutom u njenim žućkastim krugovima i crnim trepavicama, dlačicama kista. 

Treptala je zatvarajući kuteve.

Zatim je učinila nešto iznenađujuće.
Ljubičaste usnice su se ubrzale i sasvim nenapadno izustile pitanje. Željela je znati jesam li žedan.

Tog popodneva, koje je trebalo biti toplo, pitala me želim li šalicu čaja. To je učinila nakon što je nesnosno spustila kapke, izigravajući sram. Zamolio sam da to ne čini. Vidio sam odbljesak iz njenih kuteva. Rado sam pristao na čaj. Znao sam da je klokotanje čajnika možda ono što mi je tog popodneva najviše trebalo.

Zakoraknula sam u prostoriju u kojoj je svjetlo tinjalo kroz prozorsko okno te nakon tri koraka koja nije ni primjetio tako ležeći praveć se da radi nešto ozbiljno, važno i presudno, pognut nad listićem papira toliko puta presavijenim da više ni slova ne stanu na njega, uvučen u svoje mirno bunilo, toliko puta proživljeno da nijedna dvojba ovdje više nije novost pa ni ona koju sam tog popodneva izustila; da li ima imalo volje da mu baš sada (dok svjetlo skromno tinja) odgrizem taj, baš taj prst sakriven ispod presavijenog papira zbog kojeg nije osluškivao korake u prostoriji u kojoj se popodne izgubilo. A bilo je popodne.

Kada sam ga upitala bi li imao išta protiv toga da mu tog popodneva odgrizem prst, on je ledenim, ljubičastim glasom na to uzvratio da me moli da ga ne ometam dok piše na što sam ga ja pogledala te mi nije ništa preostalo nego da trepnem jer, usnice su mi se zakočile od hladnoće, a zaista, kako to, tog popodneva, cvrkutavog i toplog u kojem je neobično nekome reći da ga moliš da te ne promatra vlastitim očima, takve kakve jesu, i da tim istim očima koje gledaju i tinjavo svjetlo i ležećeg čovjeka ne trepćeš kad je to jedino što ti preostaje dok znaš da je najbolje zažmiriti i šutjeti u svem tom nemiru pitati ga želi li možda, tog popodneva, šalicu čaja kada će se i usnice i cvokotavi zubi umiriti da ga više ne gledaju.

Potom je dignuo glavu, zamolio me da ne spuštam kapke i složio se da je kvrckanje čajnika ono što bi mu tog trena godilo.

 

Zamolio me da ne spuštam kapke, dok ja u tinjavom zraku popodneva nisam uočila je li me uopće vidio.

Gledao sam za njom dugo. Odšetala je do čajnika i vratila se u svega tri koraka. Vrhovi nožnih prstiju su joj se bjelili. Ulila je čaj u šalicu. Šalica je bila napravljena od porculana i učinila je „takkk!“ kad ju je položila na mene.

Izvoli, kazala mi je.

Prsti su me boljeli, ali otišla sam prema čajniku da bih osjetila čaj, a ni ne slutim koliko mi je trebalo da se vratim jer čaj je bio vruć, a šalica užarena i da nije bila od porculana, napukla bi u svim smjerovima kada sam je spustila k njemu pri čemu se čulo samo ponešto jer ga ja više nisam gledala jer, čaj je previše mirisao.

Hvala, odgovorio je.