Po navici pogleda

Dolazio sam onamo ujutro i navečer.

 Isprva mi se činilo kako to sve zaista nema nekog prevelikog smisla, ali nastavio sam. Dijelom po rutini, dijelom po potrebi, dijelom kao izgovor od nužde. Sjedao sam o betonski malo uzvišeni  plato i pravio se da umijem, da imam nakanu, da imam misao, da znam. Sjedao sam tamo naučeno, polumorni starac koji traži svoje mjesto počinka tijekom dana, sasvim očekivano, ustaljeno; dio pejzaža. Predamnom se pružala ogromna rijeka (a kad se bolje razmisli koja rijeka nije ogromna), tekla je na svoju stranu, na onu na koju je željela, uvijek s nakanom, s ustaljenošću, s rutinom. Tekla je između dva ruba; svakako onog na kojem sam ja sjedio i onog drugog na kojem sam, po navici pogleda, po usmjerenosti vrata, gledao. Nosila je sa sobom dijelove drveća, podbuhle, u koje je voda ušla, koje je voda upila. Promatrao bih, isto tako po navici pogleda kako su se te nabrekle grane okretale po rijeci, u rijeci, kako su tekle dalje od mog naslućivanja ili naslućivanja rijeke.

Ptice bih promatrao, baš onako tiho da im ne prekinem let, ili da me gnjurac ne primjeti. Mislio sam, da kada bi me primjetio, da bi stao. Zamišljao sam da bi tada, baš tada, čitava rijeka stala; njezin tok bi prekinuo grane u svojim nakanama, u njihovim napuhivanjima, beščujnim raspadanjima.

Sjedio sam tako tiho, sa stopalima u cipelima, s cipelema na platou, s ramenima koja se spuštaju od neba pa do leđa, i kroz leđa do zemlje. Mislio sam da u mojoj usiljenoj nepomičnosti postoji prolaznost, ona koja se slijeva i koja umije rastakati grane. Mislio sam da moja nečujna ramena, položena o rub rijeke (o samo jedan rub rijeke) jesu položena usporedno s rijekom. Ujutro sam to smatrao, navečer također. 

Dolazio sam onamo svakog dana.