what have you done my blue-eyed sun

Idu niz ulice
dozivaju curice
škripave lulice.

Očima vukodlaka, taktom gospode, cipelama gangstera.

Pored njih 3 žirafe.

Velike usne
bojažljivi obrazi
rumenilo na njima, rumenilo nad njima, ulaze u vagone.

Pokreću nožice
usnule božice
pipkaju satove
naborane vratove
crvene šibice
i ocvjetale živice.

Kotač pod vagonom galopom bježi u crvenu tamu.
Kroz tunel u kojem se satovi smiju
kazaljke hihoću
i tračnice grgljaju:
tri muškarca
štrkljave curice
plišani medvjedić
i vlakić ispod klisure.

Zaboravi na vrijeme,
u tunelima rumenilo zaostaje,
idi niz ulice
ondje se hihoću curice
i plišani medvjedi pjevuše
crvene šibice raznose do cipela.

U cipelama trepću oči. Rumene oči vukodlaka.

(hodi onamo! čeka te vlakić podno klisure.)

Gađenje

Murat G. je Fesina Hadima upoznao kao ženu. Dugo su se poznavali samo putem dopisivanja. Fesin je Murata pronašao preko tražilice „Znatiželjnici u potrazi za ljubavlju“: Fesin je na portal postavio fotografije besprijekornog tijela, istaknutih grudi, duge plave kose, uređenih ruku, glatke kože. Njihovo je dopisivanje trajalo mjesecima, Murata je vodila sigurnost u Fesinov lik, želja se nagomilala, Murat je volio plavokosu ženu. Fesinove su rečenice bile dugačke i probrane, tople i protkane. Opasale su se oko Muratovih želja, gomilale se u njegovim predodžbama, proizvodile tinjajuće petlje usred Muratovih uvjerenja. Bile su šaputavo intimne, pronicljive, nenametljive i ljepljive; kukuljasti tekstualni melem; nenamjerne, otkrivajuće, stizale su u prolazu. Množile se su s očekivanjima, nasrtale međusobno kao punoglavci u barama, jedne preko drugih, nebrojive i nesvrhovite, natrpane sluzi, natrpane sobom. 

Netom prije nego što je Murat odlučio sresti Fesina, u novinama je objavljena vijest o muškarcu (nakazi) koji se u različitim portalima, tražilicama partnera, dugo vrijeme predstavljao kao privlačna plavokosa žena i na taj način zavodio osamljene muškarce u potrazi za ljubavlju. Objavljena je fotografija muškarca, nježnjikavog izgleda, sa zečjom usnom, deformiranog lica, s kvrgavom glatkom kožom, natečenim čelom, spuštena mirna pogleda. Murat je pogledavao fotografiju s dozom očekivane nevjerice, s nježnošću u prstima s kojima je prolazio preko fotografije. Siguran u vjernost njihova dopisivanja i s povjerenjem usred želuca, odlučio je susresti se s Fesinom – nakazom.

Na dan susreta, tijekom noći, Murat je pristao na seksualan odnos s Fesinom. Ne očekujući, postao je žrtva sadističkog seksa; Fesin mu je privezao ruke i noge u četiri različita smjera i prikvačio ud kliještima. Potezao mu je ud dok Murat od iznemoglosti nije izgubio sjećanje. Nedugo nakon te noći, u spomenutim novinama objavljene su fotografije seksualne torture. Murat je imao blijedo lice, gotovo zeleno, bespomoćno koje je bilo markirano njegovim gustim kratkim crnim brkovima. Fotografije su, bez popraćenog teksta, izazvale izvanredno gađenje kod čitatelja, nimalo sućuti, samo gađenje.

Konymanija ili kako te nošenje smeća (ne) čini dobrim čovjekom

Navodno je svaki korak politička odluka. 

Primjerice, prebroji koliko ti koraka treba od stana do kontejnera za smeće da baš tamo baciš smeće; što zatim implicira odluku da uopće bacaš smeće, potom da bacaš smeće na za to predviđeno mjesto; kada već postoji predviđeno mjesto, onda postoji i odluka da živiš tamo gdje svi na jedno i isto mjesto odlažu smeće; kada živiš tamo gdje postoji predviđeno mjesto za odlaganje smeća, implicira odluku da podržavaš da se netko drugi pobrine za tvoje otpatke, pa prema tome da ti tog nekog drugog za to i plaćaš. 

Dalje, time tebe tvoje bacanje smeća u zajednički kontejner učini i poslodavcem svima onima koji će se za to tvoje smeće poslije brinuti.  A brinu se mnogi, na samo iznenađenje: od čistača, preko onih, primjerice, koji proizvode kamione kako bi čistači pokupili tvoje smeće, preko onih koji smišljaju iznos koliko ćeš platiti tu uslugu, pa daju to štampati na papir pa daju to poslati tebi natrag na tvoja vrata. Ovo je naravno kratka verzija priče tvoje (političke) odluke da smeće baciš u zajednički kontejner.  Drugim riječima, od trenutka kada zalupiš vrata stana s vrećicom u ruci, iz koje, po mogućnosti kapa neka ustajala, ljepljiva  i smrdljiva tekućina, do bacanja te vrećice u kontejner , ti stvaraš cijeli gospodarski i društveni sistem koji uglavnom klimavo radi na tome da neželjene, ustajale, lljepljive i smrdljive nusprodukte tvoga života odveze relativno daleko od tebe.

(I naravno, u cijelom nizu ovih događaja koji impliciraju jedni druge, zanemarimo odluku ne/razvrstavanja otpada koja također implicira niz novih nusprodukata i novih poslodavaca i novih posloprimaca.)

Ono što je zapanjujuće u banalnom i rutinskom činu nošenja smrdljive vrećice do kontejnera jest povjerenje koje imaš prema sistemu koji ti je omogućio da očite smrdljive i nevaljale stvari ukloniš iz svog okruženja. Zato – jer su vidljive, jer SI UVJEREN/A da su smrdljive i nevaljale po tebe (to je opet osobna odluka, drugome je tvoje smeće dragocijeno...) ti ulažeš u to da ih više ne vidiš ni ne njušiš. To što je i to odlagalište otpada vjerojatno sumnjivog vodstva i prekoračenih kapaciteta i vraća ti nazad zagađenje (ako ne u  obliku nužne posljedice po tvoje zdravlje, onda preko prevelikog računa, koji opet ostavlja posljedice po zdravlje), svejedno održavaš svoje povjerenje redovitim mjesečnim uplatama na adresu iz čistog neznanja, nemara ili neimanja izbora.

I tvoj se svijet, prepun rutina, oblikovanih bilo tvojim koracima ili gradskim prijevozom svodi na slijepo vjerovanje da je sve nevaljalo, smrdljivo i ljepljivo daleko od tebe ako nije u tvom vidokrugu (ili možda njuhokrugu). Da je život sasvim u redu dok god možeš plaćati mjesečne račune, rate kredita, priuštiti si pića po kafićima, vikendom izlazak ili koncert ili jedanput godišnje putovanje u egzotičnu zemlju. Ono što zapravo zemlju u koju putuješ čini egzotičnom; da bi zemlja za tebe uopće bila egzotična, zemlja mora posjedovati nešto bitno drugačije od onoga na što si ti navikla/o ; i time oduzima dah. Ono što oduzima dah, osim privatiziranih i eksploatiranih prirodnih ljepota , u kojima tamošnje stanovništvo ne uživa svoja građanska prava, jest svakodnevnica koja je oblikovana krajnjim kriminalom, i gdje se robovlasnički sustav uspostavlja bez rukavica. Možda se i takva zemlja čini toliko egzotičnom zato što tamo ljudi ne bacaju smeće u kontejnere jer kontejnera nema, i zapravo jer se njihova svakodnevnica tebi ponekad pričini, ustajalom, smrdljivom i ljepljivom.

Kony i Uganda su više „uzorak principa“ po kojem funkcioniraju stvari, a manje istaknuti primjer svjetske nepravde. Ako ih povežeš sa svojom šetnjom od stana do kontejnera u svojoj opasnoj misiji bacanja smeća,oni su onaj korak tvoje političke odluke da te se ti „uzorci principa“ ne dotiču, ne tiču i ne pomažu ti u građenju tvoje ugodnije svakodnevnice odmicanja vidljivo smrdljivog od sebe.  KONY 2012,  kao projekt koji  je odlučio iskoristiti fenomen „celebrityija“ da bi zaustavio zločine nad djecom je svakako pametan projekt. Koriste činjenicu da živimo u svijetu manične potrebe za cyber samoprezentacijom (je li potreban ikakav dodatan dokaz od fejsbuka,tvitera,flikera, mikera, cvikera, bikera???), da je pažnja mrvicu bogatije svjetske populacije barem 70% dana uperena u ekran, bilo televizijski ili kompjuterski (a bogatiji ste od 90% svjetskog stanovništva čim nešto posjedujete, primjerice kompjuter)  i da se važnost za tvoj život (dakle da te se nešto tiče) iscrtava cyber putevima. Koriste ljudsku glad za popularnošću da bi zaustavili najbrutalnije tipove zločina na jednoj točci zemlje. 

Iako je naravno ironično i bode u oči da zvijezde koje ih reklamiraju grcaju u parama koje jesu stekle tako da je netko tko ih se ne dotiče jebao ježa.  Ali zašto ne ljudsku glupost iskoristiti za nešto pozitivno, podmetnuti taštini nogu ako je već taština u obliku raznih diktatora iztraumatizirala i pobila milijune ljudi? Da, sigurno jest da u toj priči postoje oni kojima je bitno krcanje slave: živimo u sistemu licemjerja, da se ne zaboravi; ali ako u sumi (više truda i akcija nego para), ovaj projekt rezultira ukidanjem ovog užasa u Ugandi i stvaranjem mogućnosti gdje će ti ljudi kasnije i moći voditi život dostojan čovjeka (rekla bih djeteta, ali...), onda ne vidim jednog razloga zašto bi se on našao na meti snažnih kritika koje ga osuđuju za upitno korištenje donacija dobivenih od naivnih dobronamjernih pravih i cyber duša. 

 I da, svakako, što je više oči uprto u ekran, proporcionalno, uz popularnost, rastu i pare, i da nabrat će se mnogi usputno, školsko štakorski...  Sigurno postoji niz projekata kojima je zaista čovjek u središtu, a nisu zadobili ni jednu stotinu medijske pažnje poput ovog, skromniji su i tiši, i voditelji tih projekata nemaju potrebe za pumpanjem slave kroz altruizam. Ionako, altruizam ima varljivu optiku. Di je kvaka? Možda je uopće nema, kao da nas se cijepi protiv altruizma i odgaja kroz optiku nepovjerenja, ugrađuje  nam se optika suštinske skepse i straha ispred očne mrežnice, da kada pogledaš u ekran – jer on ti postaje prvi sljedeći perceptivni filter – vidiš samo teorije zavjere u obliku megapiksela. Takva ti postaje slika svijeta: u kvadratićima koji nalikuju jedni drugima, mutni su i nevjerodostojni.

No, prizemljenije govoreći; ono što smatram vanzemaljski iritantnim jest kritika u prazno, bez konstruktivnog rješenja, čiji stvaratelji kao da su mrzitelji bilo kakve akcije, kao da su rođeni skeptičari s pedigreom, vječne durilice. Ovaj opis primjenjiv je i na mnoge kritike projekta Kony 2012. Te vječne durilice, kad su bili djeca njima je svaka predložena igra bila glupa i svaka igračka nedovoljna zanimljiva i durili su se u kutu prostorije jer nisu zadobili željenu pažnju. Onda su malo porasli i prestali biti u kutu prostorije, jer je svijet „takav“ i nezadovoljstvo s vlastitim životom se nikako ne smije priznati, a kamoli pokazati. Zbog toga su se izvitoperili u kaćiperke i razvili savršeno nepovjerenje prema bilo čemu što bi ih ili bilo koga drugoga moglo učiniti jednostavno: sretnim –  da vode ispunjene živote i isto žele drugima na bilo kojem kontinentu. Takve vječne durilice ne vjeruju  ni u kakve promjene, realnost, što god da ona jest, im je omotana zavjeravama, i iako nikada ničime nisu zadovoljni, nikome i ničemu istinski ne vjeruju, sve znaju bolje: znaju prošlost i znaju budućnost, a u sadašnjosti većinom samo nose svoje smeće od vrata stana do kontejnera. I tome su izrazito – vrlo ironično – izuzetno predani. Koliko god da kritiziraju i sistem u kojem žive, oni njemu redovitim plaćanjem računa svih svojih svetih režija poklanjaju svoje povjerenje. Gledaju i prate što se zbiva posvuda, najinformiraniji su i najrječitiji, dišu od kritike, nišane akcije i umrtvljuju pomake.

Postoji mogućnost da je Kony projekt još jedan u nizu koji će okrenuti novce i pomoći malokome. Zašto baš Kony, ima većih zločinaca? Kako vjerovati ikome koga otvoreno i naglašeno podržavaju najbogatije i ljigave poznate ličnosti?

Odgovarati redom bez mnogo analize, jer bezbrojne analize ubijaju akciju. Da, moguće da netko kroz Kony zgrće novce, ali usudimo se vjerovati da entuzijazam i aktivizam koji ovaj projekt potiče ima osim glavnog cilja i izvrsnu nuspojavu – podizanje svjesti zašto, kako i kome ja nosim svoju ustajalu, smrdljivu, ljepljivu vreću smeća svaki tjedan nekoliko puta odmalena, i tako čitav život. Kako mjeriti brutalnost zločinca, kad ionako sistem proizvede zločinca, ali kad se već to čini, u redu, zašto baš sad Kony – pa sada Kony onda poslije drugi, jedan po jedan – ne hvatanje zločinca – već ukidanje sistema koji stvara zločince. Manija oko poznatih ličnosti u ovom slučaju može se iskoristiti isto kao što je star sistem iskoristio maniju za gomilanje para . Manija samoprezentacije, Konymanija, ima li razlike, bitno je kamo je zaista usmjerena.

Kao ono, with a little help of my friends, uz malo usuda da uopće vjeruješ u nešto, radiš, DJELUJEŠ pa i poluslijepo (jer na kraju krajeva poluslijepo nosiš to svoje smeće van svog stana, ćoravo prepušten instituciji koja će to naplatiti nešto što ti pripada)...  i time postaneš dio svjetonazora koji ti pruža  šansu da budeš predan/a svojim idejama, time budeš predan/a  samoj sebi,  ideš za onime što želiš, za razliku od onih impotentnih i licemjernih svjetonazora koji te odgajaju da je sve uzalud, ali da ćemo učiniti sve da izgleda kao da je sve u redu. Svatko na svoj način do krajnjih ekstrema. Jer nema garancije ni u čemu: u svemu postaje komične nuspojave, ali dok god su samo komične (a ne tragične), možemo slaviti! Primjerice, tih dobronamjernih naivom razgolićenih dobrih duša ima svakako, tako se skinulo neko djevojče, porno zvijezda i poručila upikavši stvarnost mnogih projekata u oko: "Bila sam polugola, a vani je bilo stvarno hladno - ali, sve za ovaj dobar cilj", poručila je 25-godišnja Bree  (http://www.index.hr/xmag/clanak/video-bree-olson-bivsu-porno-bozicu-charlieja-sheena-kony-2012-inspirirao-na-skidanje-/605129.aspx)

Meni je ovo brutalno duhovito, ali simpatično jer, ne znam zašto, ali zaista vjerujem u dobronamjernost te curkice koja vjeruje kako će klik na njezine sise povećati „dobro“ na ovoj planeti (ako uspijemo na tren zažmiriti da će usput na tome zaraditi redom menadžer, pa portali itd.). Za mene je ta Konymanija, kad sam je izvagala, pretegnula je u pozitivu, a presudan je bio sljedeći razlog: traži od nas paradoksalno djelovanje:  da vjeruješ unatoč tome što zapravo ne vjeruješ (a paradoks je najgimnastičnija od svih figura, dakle nudi najviše prilika za promjenu perspektive). I da onda kroz to vjerovanje, koje se zatim pretvori u djelovanje, daš si priliku da iskočiš iz kulture skepse što kultivira svjetonazore bespomoćnog čovjeka i stvara iluziju da tvoji životni izbori ne utječu na nekog tko se, također optičkom varkom, čini daleko od tebe.

Sumrak bogova (stvarni događaj)

Brišem prašinu.
Netko zvoni na vratima.

Otvaram vrata.

Dvije gospođe u poodmakloj dobi. S uvjerenjem djeteta u očima: da je sve što činiš upravo ispravno i nema ispravnijeg od toga; od toga da se zemlja vrti oko sunca; da se beštek postavlja redom, s desne žlica pa nož, s lijeve vilica; da je zimi dobro imati pokrivene bubrege do toga da armagedon dolazi.

Gospođa penzijoner 1 sa sivkastom šubarom i rukavicama istog dezena. U desnoj ruci drži omanju knjigu tvrdih smeđih trošnih korica. 
Gospođa penzijoner 2 s omanjim tamnoplavim šeširićem i crvenom maramom išaranom crvenim pjegama.

Gospođa 1 obraća mi se učtivošću pristojnog  djeteta: dobar dan ako vas ne smetamo smijemo li vam oduzeti nekoliko minuta vašeg dragocjenog vremena. želite li saznati što god o dolasku armagedona

Gospođa 2 uperenim pogledom ravno u moje oči: ako vas dakako takve teme zanimaju

Ja vrlo amaterski: ne zanimaju me gospođo

Gospođa 1 lagano zaklopivši oči i pognuvši glavu podiže smeđu knjigu pred prsa, prihvaća je s obje ruke: možda ipak želite saznati o dolasku armagedona koji nam donosi vječnost

Do mene se iz druge sobe došeće naš pas. Gospođe gleda sa svoja dva velika bademasta oka.

Najednom iz mene progovara novi glas: ah, a tako. Moram reći da trenutno nisam zainteresirana jer sama sam se eto prije koji tjedan utjelovila kao ljudsko biće i zapravo sam iskreno govoreći još u fazi prilagođavanja na novi životni oblik

Gospođa 2 s velikim zanimanjem se zagleda u mene: pa kako to

Ja: pa tako kako vam kažem ja sam vanzemaljka utjelovila sam se kao čovjek po vašem izračunu vremena  recimo prije mjesec dana

Gospođa 2 oduševljeno: pa to nam nitko do sada još nije rekao. a recite otkuda ste stigli

Ja: iz svemira. prema vašim antropomorfnim mjerenjima mislim da moj planet nazivate asteroid 
b 207. pozvana sam na misiju za koju još ne znam u kojem smjeru treba krenuti

Gospođa 1 se pri tome ubaci: a vasi roditelji, zivite li s roditeljima

Ja: ne zivim

Gospođa 1 nastavi zamahujući glavom. a i šubarom: pa gdje su vam roditelji

Ja: nemam roditelje

Gospođa 1: nemate roditelje

Gospođa 2 s vrlo širokim osmijehom se obraća gospođi 1 maše rukom pojašnjava: pa vidiš da nije od tuda vec od tamo iz svemira s tog ...

Ja: asteroida b207. da navodno se odavde za ljetnih noći vidi teleskopom na južnom nebu

Gospođa 1: ah tako! 
gledajući u smeđu knjigu nastavlja: a recite imate roditelje negdje drugdje

Ja: pa ne u strogom smislu riječi kako vi ovdje nazivate roditelje. Ali najbliža bića s kojima jesam imala veze za  svog bivanja imala veze jesu bila s asteroida b207

Gospođa 1 raširila ruke: a ovdje živite sami?

Ja: ne živim

Gospođa 1 uperivši prstom u stan:  što znači da ovdje vi svi ovdje niste odavde.  I oni su s te planete?

Ja: ne oni jesu odavde

Gospođa 1: ali kako gdje ste ih upoznali

Ja: na ulici. netom nakon što sam se utjelovila u ljudskom obličju

Gospođa 2 stoji mirna i nasmiješena: pa to je lijepo. Recite jeste li vi pripadnici neke crkve

Ja: ma ne nikako (otvorila sam ruke) sačuvaj me bože

Gospođa 2 klima glavom pas mi se približio spustio se od lijeve cjevanice gleda ih preplašeno reži. dragam ga i govorim: ajde nemoj biti takav zašto si sad preplašen i ljut to ti je samo jedna loša ljudska navika nemoj je preuzimati. ne treba nam

Gospođa 1 i gospođa 2 gledaju u psa: ha sladak je

 Ja dragam psa po glavi on pocinje cviliti: da jest. Nastavljam,  baš je preuzeo sladak oblik, mješanac. I on je stigao sa mnom s nase planete, znate. nikad prije u životu nije bio pas pa mu je sada malo teško. no bit će sve to ok i on prolazi fazu adaptacije

Gospođe se nasmiješe gledaju ga i dalje

Gospođa 1 uperuje knjigu prema meni:  a ne biste ipak saznali nešto više o armagedonu

Ja: ne za sada

Gospođa 2  se uključuje: on dolazi. A to vam je mogućnost da ovdje živite vječno. mlada i ispunjena u vječnosti

Ja: ah ne bih sada. već sada nakon mjesec dana života na zemlji znam da ne želim ovdje provesti mnogo vremena. znate prema mojim saznanjima ima mnogo ljepših planeta od zemlje pa čini se za sada da cu nakon svoje misije krenuti dalje

Gospođa 2: ah!

Gospođa 1 s blagim naklonom:  pa dobro kad je tako. u tom slučaju ćemo vas pozdraviti i poželjeti vam sreću

Ja nasmiješena: također! ugodan dan vam želim

Gospođe su također zaželjele ugodan dan, vrlo blagonaklono, vrlo učtivo, pitomošću djeteta.  okreću se prema izlazu iz hodnika, dva zimska kaputa, crni i sivi.

Ja zatvaram vrata, točim vodu u lonac, stavljam ga na šparhet, palim radio. Na moje veliko iznenađenje puštaju odsječak iz wagnerovog „sumraka bogova“. U emisiju pozivaju na prijenos uživo iz njujorškog metropolitana. U emisiji pojašnjavaju kako je prema germanskom mitu svijet bogova ostavljen na vlastitu unutarnju propast izjeden niskim ljudskim porivima pohlepe. Voda je u međuvremenu zakipjela, mičem lonac sa šparheta, da bih prelila vodu iz lonca u šalicu moram uzeti krpu jer se drška užarila. Uz njega postoji i svijet polubogova, junaka čije je putovanje misija spašavanja svijeta. Natočila sam čaj, vruć je ali pitak. Primam šalicu u ruke, razmišljam o armagedonu, prva asocijacija jest kako bruce willis u istoimenom filmu (armagedon) u svom svemirskom odijelu usred kulminacije bitke na osamljenoj planeti  viče svome drugu kroz neprobojnu staklenu kacigu: „čuuuuvaj seeeee!!!! pada meteoooorrrr!!!“. Pas me gleda bademastim očima u nadi da će dobiti komad slanca sa stola. Stavlja svoju njuškicu na moje koljeno, ja ga samo gledam u bademaste oči i kažem, mali koja si ti adaptacija....

Nesigurnost i Ego šeću ulicom

On ima dugačke noge. I staračku kožu. Cipele na visoku petu, hoda po platformama. Plastične roza narukvice. Pjege po rukama, od iznemoglosti i ponosa. Dugačke nokte, zeleno nalakirane sa zemljom iz vrtnih tegla oprezno usječenom između kože i noktiju, u svom glibu, otkuda teglanice rastu. Iz zemlje raste šareno bilje, podrijetlom od plodnog tla, ljulja se na vjetru, pod koracima. Na nogama uske tajce zebrastog uzorka, štrkljavi kukovi njeguju umišljene pokrete, uznemirene i udaljene. Ud neprimjetan, stoji poput nakita, gljivičastog prstenja na rukama. Kao slučajno ticalo, bez znatiželje. Hoda sigurno. Ramena nude trupu svojeglavost i nezavisnost, trup isprekidanim disanjem trčkara za samouvjerenim ramenima. Majca široka, gotovo prozirna, lijepi se za naborana prsa, prepržena na suncu, koža klizi naizmjence između koraka, struže po prsnoj kosti, izbočenoj, naivnoj. On gleda ulicu prsnom kosti. Kroz sunčane naočale od naborane kože. Tijelo mi je harmonika, misli. Dugačka se šaka produžuje u kožnu crvenu uzicu, s umetnutim dijamantima, do psa sitnog koraka. Kuštrav, obrijanog dupeta, gleda ulicu i čoškove ljutim crvenim očima, crvenim lukovicama; vodi dugonogog gazdu po preglednom tlocrtu. Njuši prolaznike očima, odmahuje glavom, okreće njušku. Smeđkasto tašt presjeca ljudima puteve, reži ispod razine čulnosti, reži pod ulicama, ispod trotoara, u miševima i utrobama uličnih mačaka, kroz njihova crijeva kruli mu pogled iz mačkinog zavijanja. Hoda po stropovima kanalizacija, ispod koraka prolaznika, mišjom uvjerenošću označuje tuđe puteve, poznaje prohodane, neizgovorene laži ulice. Maše repom. Gazda se sunča, pruža noge, pruža svoje koštave prste, popravlja kosu, zamahuje glavom, crvena uzica se savija, prati čoškove i neizvjesnosti. Star kao stara riba kliže dalje od kvrgavih stopala prema koljenima od kukova prema trbuhu koji zijeva do ramena koja šute. Lice se njiše na vratu (odmjerava), vrat bez namjera (slučajan vrat), vrat koji nosi lice kao nakit, samozadovoljan, preplanuo. On sa cvijećem iz teglanica ispod noktiju miluje obraze i popravlja kosu. Psić trčkara sa trupom. On gleda ulicu pasjom dlakom, kuštra puteve. Na nogama zebre, u stopalima miševi, u rukama mačke.