Navodno je svaki
korak politička odluka.
Primjerice,
prebroji koliko ti koraka treba od stana do kontejnera za smeće da baš tamo
baciš smeće; što zatim implicira odluku da uopće bacaš smeće, potom da bacaš
smeće na za to predviđeno mjesto; kada već postoji predviđeno mjesto, onda
postoji i odluka da živiš tamo gdje svi na jedno i isto mjesto odlažu smeće;
kada živiš tamo gdje postoji predviđeno mjesto za odlaganje smeća, implicira
odluku da podržavaš da se netko drugi pobrine za tvoje otpatke, pa prema tome
da ti tog nekog drugog za to i plaćaš.
Dalje, time tebe tvoje bacanje smeća u
zajednički kontejner učini i poslodavcem svima onima koji će se za to tvoje
smeće poslije brinuti. A brinu se mnogi,
na samo iznenađenje: od čistača, preko onih, primjerice, koji proizvode kamione
kako bi čistači pokupili tvoje smeće, preko onih koji smišljaju iznos koliko
ćeš platiti tu uslugu, pa daju to štampati na papir pa daju to poslati tebi
natrag na tvoja vrata. Ovo je naravno kratka verzija priče tvoje (političke)
odluke da smeće baciš u zajednički kontejner.
Drugim riječima, od trenutka kada zalupiš vrata stana s vrećicom u ruci,
iz koje, po mogućnosti kapa neka ustajala, ljepljiva i smrdljiva tekućina, do bacanja te vrećice u
kontejner , ti stvaraš cijeli gospodarski i društveni sistem koji uglavnom
klimavo radi na tome da neželjene, ustajale, lljepljive i smrdljive nusprodukte
tvoga života odveze relativno daleko od tebe.
(I naravno, u
cijelom nizu ovih događaja koji impliciraju jedni druge, zanemarimo odluku
ne/razvrstavanja otpada koja također implicira niz novih nusprodukata i novih
poslodavaca i novih posloprimaca.)
Ono što je
zapanjujuće u banalnom i rutinskom činu nošenja smrdljive vrećice do kontejnera
jest povjerenje koje imaš prema sistemu koji ti je omogućio da očite smrdljive
i nevaljale stvari ukloniš iz svog okruženja. Zato – jer su vidljive, jer SI
UVJEREN/A da su smrdljive i nevaljale po tebe (to je opet osobna odluka,
drugome je tvoje smeće dragocijeno...) ti ulažeš u to da ih više ne vidiš ni ne
njušiš. To što je i to odlagalište otpada vjerojatno sumnjivog vodstva i
prekoračenih kapaciteta i vraća ti nazad zagađenje (ako ne u obliku nužne posljedice po tvoje zdravlje,
onda preko prevelikog računa, koji opet ostavlja posljedice po zdravlje),
svejedno održavaš svoje povjerenje redovitim mjesečnim uplatama na adresu iz
čistog neznanja, nemara ili neimanja izbora.
I tvoj se svijet,
prepun rutina, oblikovanih bilo tvojim koracima ili gradskim prijevozom svodi
na slijepo vjerovanje da je sve nevaljalo, smrdljivo i ljepljivo daleko od tebe
ako nije u tvom vidokrugu (ili možda njuhokrugu). Da je život sasvim u redu dok
god možeš plaćati mjesečne račune, rate kredita, priuštiti si pića po kafićima,
vikendom izlazak ili koncert ili jedanput godišnje putovanje u egzotičnu zemlju.
Ono što zapravo zemlju u koju putuješ čini egzotičnom; da bi zemlja za tebe
uopće bila egzotična, zemlja mora posjedovati nešto bitno drugačije od onoga na
što si ti navikla/o ; i time oduzima dah. Ono što oduzima dah, osim
privatiziranih i eksploatiranih prirodnih ljepota , u kojima tamošnje
stanovništvo ne uživa svoja građanska prava, jest svakodnevnica koja je
oblikovana krajnjim kriminalom, i gdje se robovlasnički sustav uspostavlja bez
rukavica. Možda se i takva zemlja čini toliko egzotičnom zato što tamo ljudi ne
bacaju smeće u kontejnere jer kontejnera nema, i zapravo jer se njihova
svakodnevnica tebi ponekad pričini, ustajalom, smrdljivom i ljepljivom.
Kony i Uganda su
više „uzorak principa“ po kojem funkcioniraju stvari, a manje istaknuti primjer
svjetske nepravde. Ako ih povežeš sa svojom šetnjom od stana do kontejnera u
svojoj opasnoj misiji bacanja smeća,oni su onaj korak tvoje političke odluke da
te se ti „uzorci principa“ ne dotiču, ne tiču i ne pomažu ti u građenju tvoje
ugodnije svakodnevnice odmicanja vidljivo smrdljivog od sebe. KONY 2012,
kao projekt koji je odlučio iskoristiti
fenomen „celebrityija“ da bi zaustavio zločine nad djecom je svakako pametan
projekt. Koriste činjenicu da živimo u svijetu manične potrebe za cyber samoprezentacijom
(je li potreban ikakav dodatan dokaz od fejsbuka,tvitera,flikera, mikera,
cvikera, bikera???), da je pažnja mrvicu bogatije svjetske populacije barem 70%
dana uperena u ekran, bilo televizijski ili kompjuterski (a bogatiji ste od 90%
svjetskog stanovništva čim nešto posjedujete, primjerice kompjuter) i da se važnost za tvoj život (dakle da te se
nešto tiče) iscrtava cyber putevima. Koriste ljudsku glad za popularnošću da bi
zaustavili najbrutalnije tipove zločina na jednoj točci zemlje.
Iako je naravno
ironično i bode u oči da zvijezde koje ih reklamiraju grcaju u parama koje jesu
stekle tako da je netko tko ih se ne dotiče jebao ježa. Ali zašto ne ljudsku glupost iskoristiti za
nešto pozitivno, podmetnuti taštini nogu ako je već taština u obliku raznih
diktatora iztraumatizirala i pobila milijune ljudi? Da, sigurno jest da u toj
priči postoje oni kojima je bitno krcanje slave: živimo u sistemu licemjerja,
da se ne zaboravi; ali ako u sumi (više truda i akcija nego para), ovaj projekt
rezultira ukidanjem ovog užasa u Ugandi i stvaranjem mogućnosti gdje će ti
ljudi kasnije i moći voditi život dostojan čovjeka (rekla bih djeteta, ali...),
onda ne vidim jednog razloga zašto bi se on našao na meti snažnih kritika koje
ga osuđuju za upitno korištenje donacija dobivenih od naivnih dobronamjernih pravih
i cyber duša.
I da, svakako, što je više oči uprto u ekran, proporcionalno, uz
popularnost, rastu i pare, i da nabrat će se mnogi usputno, školsko štakorski... Sigurno postoji niz projekata kojima je zaista
čovjek u središtu, a nisu zadobili ni jednu stotinu medijske pažnje poput ovog,
skromniji su i tiši, i voditelji tih projekata nemaju potrebe za pumpanjem
slave kroz altruizam. Ionako, altruizam ima varljivu optiku. Di je kvaka? Možda
je uopće nema, kao da nas se cijepi protiv altruizma i odgaja kroz optiku
nepovjerenja, ugrađuje nam se optika
suštinske skepse i straha ispred očne mrežnice, da kada pogledaš u ekran – jer
on ti postaje prvi sljedeći perceptivni filter – vidiš samo teorije
zavjere u obliku megapiksela. Takva ti postaje slika svijeta: u kvadratićima koji nalikuju jedni
drugima, mutni su i nevjerodostojni.
No, prizemljenije
govoreći; ono što smatram vanzemaljski iritantnim jest kritika u prazno, bez
konstruktivnog rješenja, čiji stvaratelji kao da su mrzitelji bilo kakve
akcije, kao da su rođeni skeptičari s pedigreom, vječne durilice. Ovaj opis
primjenjiv je i na mnoge kritike projekta Kony 2012. Te vječne durilice, kad su
bili djeca njima je svaka predložena igra bila glupa i svaka igračka nedovoljna
zanimljiva i durili su se u kutu prostorije jer nisu zadobili željenu pažnju.
Onda su malo porasli i prestali biti u kutu prostorije, jer je svijet „takav“ i
nezadovoljstvo s vlastitim životom se nikako ne smije priznati, a kamoli
pokazati. Zbog toga su se izvitoperili u kaćiperke i razvili savršeno
nepovjerenje prema bilo čemu što bi ih ili bilo koga drugoga moglo učiniti
jednostavno: sretnim – da vode ispunjene
živote i isto žele drugima na bilo kojem kontinentu. Takve vječne durilice ne
vjeruju ni u kakve promjene, realnost,
što god da ona jest, im je omotana zavjeravama, i iako nikada ničime nisu
zadovoljni, nikome i ničemu istinski ne vjeruju, sve znaju bolje: znaju prošlost
i znaju budućnost, a u sadašnjosti većinom samo nose svoje smeće od vrata stana
do kontejnera. I tome su izrazito – vrlo ironično – izuzetno predani. Koliko
god da kritiziraju i sistem u kojem žive, oni njemu redovitim plaćanjem računa
svih svojih svetih režija poklanjaju svoje povjerenje. Gledaju i prate što se
zbiva posvuda, najinformiraniji su i najrječitiji, dišu od kritike, nišane
akcije i umrtvljuju pomake.
Postoji mogućnost
da je Kony projekt još jedan u nizu koji će okrenuti novce i pomoći malokome.
Zašto baš Kony, ima većih zločinaca? Kako vjerovati ikome koga otvoreno i
naglašeno podržavaju najbogatije i ljigave poznate ličnosti?
Odgovarati redom
bez mnogo analize, jer bezbrojne analize ubijaju akciju. Da, moguće da netko
kroz Kony zgrće novce, ali usudimo se vjerovati da entuzijazam i aktivizam koji
ovaj projekt potiče ima osim glavnog cilja i izvrsnu nuspojavu – podizanje
svjesti zašto, kako i kome ja nosim svoju ustajalu, smrdljivu, ljepljivu vreću
smeća svaki tjedan nekoliko puta odmalena, i tako čitav život. Kako mjeriti
brutalnost zločinca, kad ionako sistem proizvede zločinca, ali kad se već to
čini, u redu, zašto baš sad Kony – pa sada Kony onda poslije drugi, jedan po
jedan – ne hvatanje zločinca – već ukidanje sistema koji stvara zločince.
Manija oko poznatih ličnosti u ovom slučaju može se iskoristiti isto kao što je
star sistem iskoristio maniju za gomilanje para . Manija samoprezentacije,
Konymanija, ima li razlike, bitno je kamo je zaista usmjerena.
Kao ono, with a
little help of my friends, uz malo usuda da uopće vjeruješ u nešto, radiš,
DJELUJEŠ pa i poluslijepo (jer na kraju krajeva poluslijepo nosiš to svoje
smeće van svog stana, ćoravo prepušten instituciji koja će to naplatiti nešto
što ti pripada)... i time postaneš dio svjetonazora
koji ti pruža šansu da budeš predan/a
svojim idejama, time budeš predan/a
samoj sebi, ideš za onime što
želiš, za razliku od onih impotentnih i licemjernih svjetonazora koji te
odgajaju da je sve uzalud, ali da ćemo učiniti sve da izgleda kao da je sve u
redu. Svatko na svoj način do krajnjih ekstrema. Jer nema garancije ni u čemu:
u svemu postaje komične nuspojave, ali dok god su samo komične (a ne tragične),
možemo slaviti! Primjerice, tih dobronamjernih naivom razgolićenih dobrih duša
ima svakako, tako se skinulo neko djevojče, porno zvijezda i poručila upikavši
stvarnost mnogih projekata u oko: "Bila sam polugola, a vani je bilo stvarno hladno - ali, sve za ovaj dobar cilj", poručila je 25-godišnja Bree (http://www.index.hr/xmag/clanak/video-bree-olson-bivsu-porno-bozicu-charlieja-sheena-kony-2012-inspirirao-na-skidanje-/605129.aspx)
Meni je ovo
brutalno duhovito, ali simpatično jer, ne znam zašto, ali zaista vjerujem u
dobronamjernost te curkice koja vjeruje kako će klik na njezine sise povećati
„dobro“ na ovoj planeti (ako uspijemo na tren zažmiriti da će usput na tome
zaraditi redom menadžer, pa portali itd.). Za mene je ta Konymanija, kad sam je
izvagala, pretegnula je u pozitivu, a presudan je bio sljedeći razlog: traži od
nas paradoksalno djelovanje: da vjeruješ
unatoč tome što zapravo ne vjeruješ (a paradoks je najgimnastičnija od svih
figura, dakle nudi najviše prilika za promjenu perspektive). I da onda kroz to
vjerovanje, koje se zatim pretvori u djelovanje, daš si priliku da iskočiš iz
kulture skepse što kultivira svjetonazore bespomoćnog čovjeka i stvara iluziju
da tvoji životni izbori ne utječu na nekog tko se, također optičkom varkom,
čini daleko od tebe.
No comments:
Post a Comment