Ružičasta perad

Ružičasta perad
u tamnoj tintarnici
njihova slova raskrilila se
kao pelikani
s dugačkim tananim nogama
šaraju papir šuštavi papir
kližu u nevidljivo nebo

ni u zoru kada su im tijela crvena
visoka uperena
ni u noći kad samo žabe krekeću
ne staju ružičasta perad
izbezumljeni pelikani
u noći, u tintarnici

Point, full-stop, spot

When a man could write/mark a point, full-stop, spot behind that what it will be and behind that what it was, only then, he would realize that the one most precious in history is what it hasn't happened at all.



(i have no clue whether i came to this thought or took it from someone else. i found it in a notebook with my texts, in my handwriting. always, when i write in a foreign language, years later i cannot remember if those sentences are mine. they became foreign indeed. after all, what does it mean that sentence are someone's??? that's nonsense. to own a sentence, as a capitalistic disorder. i proudly claim here that the author is dead. thank you allover, RB, for articulating it so geniously.)

Popodnevna prispodoba u tri koraka

Dobar dan! Smijem li Vam odgristi prst, upitala je.

Molim Vas, ne sad, ne ometajte medok pišem, uzvratio je.

Gledala ga je žućkastim očima i treptala.

Molim Vas, ne gledajte me tako svojim žućkastim očima, a pogotov ne trepćite. Kad tako trepćete, ometate me dok pišem, dodao je.
Želite li šalicu čaja, odmah ću Vam je pripraviti. Spustila je kapke i zašutjela, kao da se srami.
Molim Vas, nemojte tako nehajno spuštati kapke kao da Vas neki sram obuzima jer to me ometa dok pišem, i da pripravite čaj, mislim da bio mi zveckanje čajnika godilo.

Prišla je ovamo, pozdravila i drsko me upitala smije li mi odgristi prst. Njene ljubičaste usnice su se razmicale nečujno i sporo, otkrivale vrškove sjajnih ulaštenih zubiju. Svjetlo prostorije caklilo se u njima. Oštro i nimalo toplo, poput popodnevnog svjetla.

A bilo je popodne. Ta, svjetlo je snivalo, a prostorija hrkala i cvrkutala.

Onda je trepnula. Razjurila je bezvučje i pogledala me žućkastim očima, nevelikim čiji su kutevi zamalo dodirivali nos. Trepavice zasađene, crne, odrezane, kratke, kao kistić. Trepavice su treptale. Gotovo treperile dok su me žućkasti krugovi pozorno motrili. Bila je nepodnošljiva. U popodnevnom svjetlu, prekinutom u njenim žućkastim krugovima i crnim trepavicama, dlačicama kista. 

Treptala je zatvarajući kuteve.

Zatim je učinila nešto iznenađujuće.
Ljubičaste usnice su se ubrzale i sasvim nenapadno izustile pitanje. Željela je znati jesam li žedan.

Tog popodneva, koje je trebalo biti toplo, pitala me želim li šalicu čaja. To je učinila nakon što je nesnosno spustila kapke, izigravajući sram. Zamolio sam da to ne čini. Vidio sam odbljesak iz njenih kuteva. Rado sam pristao na čaj. Znao sam da je klokotanje čajnika možda ono što mi je tog popodneva najviše trebalo.

Zakoraknula sam u prostoriju u kojoj je svjetlo tinjalo kroz prozorsko okno te nakon tri koraka koja nije ni primjetio tako ležeći praveć se da radi nešto ozbiljno, važno i presudno, pognut nad listićem papira toliko puta presavijenim da više ni slova ne stanu na njega, uvučen u svoje mirno bunilo, toliko puta proživljeno da nijedna dvojba ovdje više nije novost pa ni ona koju sam tog popodneva izustila; da li ima imalo volje da mu baš sada (dok svjetlo skromno tinja) odgrizem taj, baš taj prst sakriven ispod presavijenog papira zbog kojeg nije osluškivao korake u prostoriji u kojoj se popodne izgubilo. A bilo je popodne.

Kada sam ga upitala bi li imao išta protiv toga da mu tog popodneva odgrizem prst, on je ledenim, ljubičastim glasom na to uzvratio da me moli da ga ne ometam dok piše na što sam ga ja pogledala te mi nije ništa preostalo nego da trepnem jer, usnice su mi se zakočile od hladnoće, a zaista, kako to, tog popodneva, cvrkutavog i toplog u kojem je neobično nekome reći da ga moliš da te ne promatra vlastitim očima, takve kakve jesu, i da tim istim očima koje gledaju i tinjavo svjetlo i ležećeg čovjeka ne trepćeš kad je to jedino što ti preostaje dok znaš da je najbolje zažmiriti i šutjeti u svem tom nemiru pitati ga želi li možda, tog popodneva, šalicu čaja kada će se i usnice i cvokotavi zubi umiriti da ga više ne gledaju.

Potom je dignuo glavu, zamolio me da ne spuštam kapke i složio se da je kvrckanje čajnika ono što bi mu tog trena godilo.

 

Zamolio me da ne spuštam kapke, dok ja u tinjavom zraku popodneva nisam uočila je li me uopće vidio.

Gledao sam za njom dugo. Odšetala je do čajnika i vratila se u svega tri koraka. Vrhovi nožnih prstiju su joj se bjelili. Ulila je čaj u šalicu. Šalica je bila napravljena od porculana i učinila je „takkk!“ kad ju je položila na mene.

Izvoli, kazala mi je.

Prsti su me boljeli, ali otišla sam prema čajniku da bih osjetila čaj, a ni ne slutim koliko mi je trebalo da se vratim jer čaj je bio vruć, a šalica užarena i da nije bila od porculana, napukla bi u svim smjerovima kada sam je spustila k njemu pri čemu se čulo samo ponešto jer ga ja više nisam gledala jer, čaj je previše mirisao.

Hvala, odgovorio je.

For Magda Szlaz.

Five flowers
three thoughts

Fresh flowers
tree thoughts

Are your thoughts fresh like trees
or are your flowers fresh like thoughts?

My trees grew the thoughts.
They diminished in flowers, then.

Five thoughts
As three trees
hanging through my mind.

̊

ona je nosila pletenice dugačke isprepletene s prstima
jecala je na cesti navodno od očaja od izdaje prijatelja da nema tko da je štiti da je zakrili
ona bi to željela naivno stvorenje djevojčica vidrice joj u očima kako me gledala životinjice su skakale dok je treptala
mogao sam se ponuditi da je volim to bi bilo neumjesno
sama je na ulici sjedi na rubu izloga iznad njene glave prodaju se plakati i pribadače
rekla je da biti sam znači brojati prolaznike nisam imao ništa za reći pustio sam je da tako sipa riječi priče načičkane dlanovima izbezumljene ali uporne
usmjerila je vrat visoko izdužila ruke rekla je tako me manje boli ako baš želiš mogu ti pokloniti ovaj cvijet
gledao sam je samo je gledao oprosti mi ako te uznemiravam ja sam tako zbrčkana to su mi više puta rekli imala je crvenu vunenu suknjicu smeđi mantilić
suncokret joj ispleten na džepu
inače prodajemo narcise dodala je
ova gospođa prolazi svako popodne pored mene gleda cvijeće mislim da je tužna sviđa mi njezin crni šešir uvijek ga nosi
pitao sam je što je raduje najviše na svijetu
mace volim mace
cica mace?
ne mace mačke mace

Voštana pjevačica

Onda se izmijeni mapa, 

                                                                                 pomakne se zid, 

                                izvrti se kazaljka,

                                                                                             izleti skakavac iz pjevačicinih usta, 

ona nastavlja pjevati

 i kako pjeva iskaču krijesnice,          stonoge                  i leteći mravi, 

ona se ne smije, samo pjeva, velika, je ogromna, široka, nosi tamnoljubičastu haljinu opasanu crnim pojasom, lice joj je napudrano svijetlim puderom, kapci namazani tamnoplavo, ona     i    dalje   pjeva,       

u susjednoj prostoriji eksplodira plin, 

mala 

lisica

skače 

po 

prozorima da bi upozorila na nesreću, samo pod prostorije gori, kukci       mahnito     proizvod     zvukove, vatra se ne pojačava, pjevačica      prima     užarenu          kvaku       kao da    nije    ništa posrijedi, topi joj se   ruka,    topi     joj     se        vrat, 

tijelo počinje kapati po podu.

Rastopila se do neprepoznatljivosti, nalikuje na dopola veliku izgorjelu svijeću čiji se vosak razlio po površini, vidi se samo desna ruka, na njoj je tanka biserna narukvica. 

Lisica je gleda izvana, vidi se kroz okvir prozora koji je zatvoren. Približava se prozoru, njuši, sjeda, promatra. Tako ostaje, promatra, ne miče pogled s prizora pjevačice koja se rastopila, kvaka je užarena još uvijek, širi žarko narančastu svjetlost kroz poluotopljenu prostoriju.

̆̆̆ ̆ ̆̆̆̆̆

pokolebati sebe, naći utočište svijetu
pokloniti cvijet svojem ludilu
nacrtati crnilu oči, zamahnuti kapcima
poletjeti bez avijatičarske staze
rasteretiti udove od uvjerenja
uzgajati lastavice u organima 

sabrati bjegove
raznijeti utočišta
izgovarati mrlje pokopanog ludila – nadjenuti mu ime
dati mu lastavicu, malu crnu neslućenu pticu
da se susretnu poput mrlja
pokapanih iz tinte zbog suviše
pisanja, suviše riječi i suviše smislova.